Cipele na obali Dunava

BUDIMPEŠTA: Kompozicija ‘Cipele na obali Dunava’ u spomen na žrtve strijeljane na tom mjestu u vrijeme strahovlade nacional-socijalističke stranke Nyilaskeresztes Párt, 1944-45. Spomenik je postavljen 2005.

BUDAPEST: A Cipők a Duna-parton elnevezésű kompozíció a nyilasterror idején Dunába lőtt embereknek állít emléket. a szobrászművész hatvan pár korhű lábbelit formált meg vasból.

BUDAPEST: The composition entitled ‘Shoes on the Danube Bank’ gives remembrance to the people shot into the Danube during the time of the Arrow Cross terror.

Dan planete zemlje

Svake godine, povodom međunarodnog Dana planete Zemlje pozovem na svoj blog Annie Leonard da ispriča priču o nečemu važnom za ovu planetu. Ove godine je tema besparica.

Priča o besparici, iliti
Zašto još uvijek ima dovoljno novaca da sagradimo bolju budućnost

 

Annie je amerikanka i govori o američkoj ekonomiji, ali ne treba vam puno mašte da cijelu priču mapirate na našu domovinu. Ja sam, gledajući i slušajući, čak na nekim mjestima prepoznao imena ljudi i nazive kompanija …

Proljeće!

Od svih tema koje su nam u osnovnoj školi zadavali za domaću zadaću najmrskija mi je bila ona o dolasku proljeća. Što je najgore, ta je tema svake godine dolazila neizbježno poput poreza, čim bi snijeg počeo kopniti i prve visibabe promolile glave. Sastavak bi počeo rečenicom ‘Stiglo je proljeće’. A da kojom bi drugom? Slijedilo bi ‘Dani su sve topliji’. I onda neizostavne ‘Visibabe su promolile svoje glavice ispod snijega’. (Nikad nisam vidio kako to visibabe promaljaju svoje glavice ispod snijega. Vjerojatno zato što me u to doba nisu puštali u livadu prije nego li je sav snijeg okopnio i livada se malo prosušila, inače bih se odatle vratio blatan do ušiju.) Tu bi nastupila kriza oko slijedeće rečenice. Šta sad? Motalo bi mi se po glavi kako su ‘Laste se vratile s juga’, ali to je bila čista laž (pojam fikcije mi tada još nije bio sasvim jasan) jer lastavica još nije bilo nigdje za vidjeti, pa tek su visibaba promolile te svoje glavice. Rano proljeće mi je izgledalo tako lišeno događaja i detalja da je izgledalo izvjesno da će Sizif dogurati onaj svoj kamen prije nego li ja pronađem još tri-četiri rečenice potrebne za dovršenje sastavka na zadanu temu. Da mi je netko tada rekao kako ću jednog dana, kojih pedesetak godina u budućnosti, od svoje volje i ničim izazvan pisati sastavak na temu proljeća, ta bi se spodoba mogla smatrati sretnom ako bi se provukla samo s mojim doživotnim prezirom.

Prošlo je tih pedesetak godina i eto me gdje radim upravo tu mrsku rabotu. Elem – došlo je proljeće. Dani su postali topliji. Visibabe … ma vraga, još ih nismo nigdje vidjeli pa sad je l’ one promaljaju svoje glavice ispod snijega ili ne tko će ga znati. No kako je moja Prvorođena promolila svoju glavicu (ne ispod snijega) nekako u ovo doba prije, ehm, toliko i nešto godina, to nam kopnjenje snijega obično koincidira s proslavom njenog rođendana. Što smo ove godine opet iskoristili za odlazak bliže prirodi, ali opet ne predaleko do kakvog stola s dobrom hranom. Optimalnu ponudu dalo nam je izletište ‘Ključić brdo’ gdje se restoran s bogatom ponudom jestvina i domaćim vinom smjestio u pitomom krajoliku obronaka Vukomeričkih gorica.

I šta drugo do li poslije dobrog ručka izaći na zrak i prošetati šumom koja je još u drijemežu i predomišlja se bi li se budila ili ne bi. Iako je na sjenovitim mjestima bila pokoja fleka snijega, većinom je tlo u šumi bilo suho i zahvaljujući debelom pokrovu suhog lišća ugodno za šetnju poput debelog perzijskog ćilima. Lora i Mala su to guštale, a još se pod lišćem dalo svašta zanimljivo nanjušiti. Tražili smo visibabe da vidimo kako promaljaju svoje glavice, ali njih nigdje nije bilo. Briga njih što djeca moraju pisati zadaće o dolasku proljeća a nemaju gdje vidjeti visibabe kako proviruju. No, zato su mrazovci priskočili u pomoć i rubove šume prošarali svojim raznobojnim fanfarama, najavljujući trijumfalni povratak proljeća i progon hladnoće za sve vijeke vjekova ili bar do slijedeće zime.

 

Za što knjige služe

Osmašica mi je dopustila da objavim njenu pjesmu, pa evo nagrađenih stihova.

Za što knjige služe? © 2011 Osmašica
Knjige služe za brigu Jer lektiru nismo napisali I sad si držimo fige Da bi prije jedinice izbrisali Knjige služi i za čuvanje mobitela Kad se po razredu profa šeta Služe i za prigovaranje Oko torbe zbog prevelikog tereta	Služe i da naš što nauče Al’ nas je na to teško navući Radije nama ‘šalić’ kroz prste provući Nama knjige služe za zatrpavanje polica Povišenje malih stolica Ali za što knjige stvarno služe? Da po svijetu kruže? Da nam maštu izbavi?
Pročitaj knjigu i sam si odgovor nabavi!

Nagrada

Moja osmašica osvojila treće mjesto na školskom natjecanju u pjesništvu, na temu knjige. Za dan škole nagradiše ju knjigom Grigora Viteza. Tako sad uz nagrađivanu glazbenicu i fotografkinju imamo i nagrađivanu pjesnikinju u obitelji.

Tata ponosan.